Hleb je osnova ljudske ishrane. Hiljadama godina je najviše konzumirana namirnica na svetu zahvaljujući svojoj dostupnosti, prenosivosti, hranljivosti i ukusu.
Postoje razne vrste hleba, kao što je hleb od žitarica sa celim zrnom, slatki hleb, kukuruzni hleb, hleb sa i bez kvasca, pogača, hleb od kiselog testa, hleb od proklijalih zrna žitarica koje su se koristile u drevna vremena, hleb sa sodom bikarbonom i drugi.
Kada je napravljen hleb od celih zrna žitarica, veoma često ga brkaju sa integralnim hlebom. Međutim, često se integralni hleb dobija kombinovanjem belog brašna s mekinjama i pšeničnim klicama koje se usitnjavaju za vreme mlevenja. Na taj način nastane brašno s dužim rokom trajanja, ali takav hleb ne poseduje jednaku hranljivu ravnotežu. Integralni hleb ima više vlakana, vitamina i minerala od belog hleba i obogaćen je jodom i folnom kiselinom. Osim toga, integralni hleb se znatno brže vari i ima veći glikemijski indeks od hleba od celog zrna žitarica i u dve kriške sadrži oko 2 grama vlakana.
Dok je integralni hleb zapravo beli hleb pomešan sa žitaricama, hleb od celih žitarica sadrži semenke žitarica koje se dodaju integralnom brašnu, pa se time postiže veća nutritivna vrednost. Hleb od celog zrna, uključujući i vrste od raženog testa ili one od kiselog testa, ima oko četiri puta više vlakana od belog hleba, što ga čini jednim od najzdravijih izbora. Hleb od celog zrna ima niski glikemijski indeks jer se semenke i žitarice nešto duže vare. Zato je ova vrsta hleba dobar izbor za ručak, pogotovo ako jedete sendviče jer će duže trajati osećaj sitosti. Soja i laneno ulje hlebu daju dobru dozu omega-3 masnih kiselina, a po pitanju vlakana jedna kriška hleba od celih žitarica sadrži od 1,5 do 4,5 grama.
Ražani hleb znatno je grublje i teže teksture od drugih vrsta hleba, zahvaljujući nižem procentu glutena. Svetli raženi hleb, napravljen od raženog i pšeničnog brašna, po pitanju zdravog izbora nalazi se u sredini između belog i integralnog hleba, a onaj s dodatim žitaricama nalazi se na samom vrhu zdravog odabira zbog visokog udela vlakana i vitamina. Međutim, ova vrsta hleba nije pogodna za osobe sa celijakijom.
Smatra se da je čovek, pre nego što je počeo da pravi hleb, pretežno jeo integralne žitarice. Kasnije je počeo da ih potapa u vodu, a zatim da ih melje i peče. Iako istorija hleba nije dovoljno poznata, pretpostavlja se da se spravljao još 12.000 godina pre Hrista, od vode i divljih žitarica i više je ličio na pogaču, nego na ono što danas nazivamo hlebom. Četiri milenijuma pre Hrista, Egipćani su uneli prekretnicu u proizvodnju hleba: zaključili su da bi kvasac doprineo mekoći i volumenu ovog proizvoda, a dodavali su mu još i med, susam i voće. U Evropu je hleb iz Egipta stigao preko antičke Grčke, a “tehnologiju” proizvodnje od Grka su preuzeli Rimljani, koji su zapravo i bili prvi pokretači pekarskog zanata.