Od kada je sveta i veka ljudski rod peva. Pevanje je uvek bilo u funkciji privlačenja pažnje. Kontekst je određivao cilj pevanja, poruke koju šalje, odnosno željeni nivo komunikacije, bliskosti (rituali, serenade, himne...).
Pevanje pojačava poruku koja stiže iz bića, prenosi poruku – ko smo?! Danas je prva asocijacija na pevanje najčešće u funkciji veštine umetničkog (trebalo bi biti) izražaja. Kako peva... Takav kontekst pevanja osim prvobitne želje za kontaktom i povezanošću obogaćuje to očekivanje novim faktorom - faktorom priznanja. Priznanje pevačkog talenta, umeća i veštine pevanja, lepote same interpretacije. Želja za priznanjem uvek podrazumeva izvestan nivo anksioznosti.
Rezultati mnogih svetskih istraživanja govore da svega oko 1% ljudi je tone deaf, odnosno nisu u stanju da raspoznaju, a onda ni reprodukuju različite tonove, što i praksa muzičkih pedagoga potvrđuje. Drugim rečima i sluh se može navežbati. Ali da bi za nekoga rekli da je ekspert, vrhunski interpretator (u ovom slučaju pevač), neophodno je da vežba svoj talenat.
Prema tzv. “teoriji deset hiljada sati” smatra se da je potrebno upravo toliko vremena da mozak usvoji sva neophodna znanja i tehnike da bi se veština vrhunski izvodila (3h/1d, 24h/7d). Međutim, ako pevač koji je ovladao neophodnim znanjima i tehnikama, zanemari povezanost sa pesmom već isključivo teži da predstavi svoje glasovne mogućnosti umanjuje svoju šansu za uspehom – priznanjem!
Drugi nivo doživljaja stida je uglavnom nesvesni. Kada nas pesma pogodi, a ne znamo zašto! Istina, kada nas pogodi možemo se suočiti sa raznim emocijama. Svako je bar nekad sakrio neki svoj neprijatni životni događaj, a zajedno sa njim i neprijatnu emociju. Pesma kada pogodi, budi to što smo od sebe sakrili, u šta smo sebe uverili da nam nije važno, da nismo povezani sa tim. To se može u različitim životnim situacijama razotkriti, a jedan od tih načina može biti taj momenat - „Pogodi me pesma“.
Dospela je svojom melodijom, nekad rečju, do onog dela koji nam se ne sviđa sa kojim ne želimo da se suočimo, koji ne želimo da je naš. Racio je upakovao iskustvo, ali emocije su samo čekale svoju priliku da izađu na svetlost dana. Kada se to desi mi nemamo doživljaj povezanosti već možemo osećati stid prema onome što nije naše. Stid je tada signal da je ostao nedovršen posao. Pevanje celiva i budi životnu radost, integriše nas i povezuje nas sa drugima.
Svaka pesma je zasebni entitet. Čip sa zapisima važne poruke. Kao takva svojom melodijom i tekstom prenosi emociju. Emocije se javljaju onda kada neki segment stvarnosti ocenjujemo važnim. Pesma da bi oživela i prenela poruku, postavlja dva zahteva pred pevača. Jedan je ovladavanje tehnikom izvođenja, a drugi emocionalna komunikacija.
Pesma ne brine da li će se svima dopasti, ona traži empatiju, razumevanje. Ako pevač sebi postavlja imperativ da njegova interpretacija mora svima da se dopadne, gubi svoju spontanost i kreativnost. Gubi povezanost sa pesmom i sobom, odnosno sa porukom zbog koje je pesma i nastala. Tako raste anksioznost, strah od neuspeha i lako se može javiti stid kada se izvođač suoči sa greškama ili se ne ispune navedena očekivanja.