Revolucija “ravnopravnost među polovima” je odavno izvedena i danas bi trebalo da živimo u emancipovanom svetu. Sa druge strane, kada je reč o zdravom partnerskom odnosu koji je zasnovan na bliskosti i privrženosti, težnja i dostizanje ličnog postignuća jednog partnera, jeste doživljaj zajedničkog uspeha, jer međusobno jesu i podrška i podsticaj na putu ka zajedničkom, ličnom i profesionalnom uspehu.
Međutim, još uvek možemo čuti stereotipije: “Nisam nikad radila jer moj muž je oduvek voleo da ga dočeka ručak kada dođe sa posla“, “Od kada sam majka ne mogu da izlazim sa prijateljicama, jer to nije primereno udatoj ženi sa dvoje male dece”, “Nakon rođenja prvog deteta ubedio me je da napustim posao jer ne postoji potreba da se maltretiram i radim s obzirom da smo imućni”, “Zna se da je ženi mesto uz decu i u kući”...
Sa druge strane sve češće se govori o nečemu što bi mogao postati sindrom “jake žene” – one koja se takmiči sa svojim muškarcem, koja zauzima pozicije i radna mesta vekovima predodređena za muškarce, žena koja zarađuje više od muškarca.
Od davnina nosimo etikete da je za ženu važno da je lepa, da brine o deci i domaćinstvu, a muškarac je taj koji je snažan, zauzima stav i donosi odluke. Takve etikete se prepoznaju i u rečenicama poput: “Moja žena treba da bude lepa i tek dovoljno pametna”. Šta bi bilo više od dovoljno pametna? Možda upravo odlučna, žena koja je preduzimljiva, samoodgovorna?! Zašto muškarac ne bi želeo takvu ženu za partnerku?
Naravno da nije namera generalizovati stav pojedinih muškaraca, ali je važno prepoznati tendenciju da se takođe teži generalizovanju i pakovanju u sindrom “jaka žena” apsolutnog prava ljudskog bića na lični izbor i postignuće! Ako je logika zasnovana na tzv. zabludi nulte sume onda je očekivano da će se javiti strepnja i bojazan kod onih koji su sada dobili ravnopravnog partnera odnosno partnerku. Takva logika kaže – ako drugom pripada pravo koje i ja imam ja sam gubitnik.
Sa druge strane šta žene dobijaju stečenom ravnopravnošću nakon vekovne pasivne pozicije baka i prabaka i poruka koje su se sa kolena na koleno prenosile: “Budi dobra žena svom mužu – poslušna, pokorna, jer on brine o tebi i štiti te!”,
U zavisnosti koliko snažno ova poruka odjekuje u svesti savremene žene i u zavisnosti koliko je prihvata kao svoje realno nasleđe zavisi i kako će se zauzeti prema svojim pravima. Zabluda nulte sume ovde aktivira logiku da, ukoliko se sada zauzima za svoje potrebe i želje muškarac joj definitivno nije ni potreban. Ponašanje koje možemo prepoznati u sve češćem stavu moderne žene “sve mogu sama” upravo upućuje da je posledica strepnje ili straha da je sama i nezaštićena. Ovaj put strah nije posledica ideje o održanju pozicije moći već iz pozicije opstanka. Otud i takmičarsko ponašanje pojedinih žena. U oba slučaja strah je neadekvatan.
Ravnopravnost podrazumeva saradnju!
Ravnopravnost u bilo kom aspektu naših života podrazumeva saradnju. Ako bi bili upućeni svako na sebe ili svako na svoj pol, ravnopravnost bi bila potpuno suvišna.
Pravo svakog bez obzira na pol jeste da se realizuje u skladu sa svojim interesovanjima, sposobnostima, talentima, veštinama i doprinese kvalitetu sopstvenog života i doživljaju zadovoljstva i sreće. Tek tada je moguće da ostvarimo kvalitetnu i ravnopravnu komunikaciju sa drugima i skladan partnerski odnos, bez težnje za dominacijom i takmičenjem.
Dve zrele, autonomne osobe nemaju težnju da se jedna prema drugoj postavljaju iz pozicije moći niti da svoj odnos uređuju uvođenjem bilo kakve kontrole jedno nad drugim. Dve autonomne osobe svoj odnos zasnivaju na uzajamnom poštovanju, poverenju i uređuju odnos dogovorom. Jedini doživljaj moći iz pozicije polnih uloga jeste biološka moć muškarca da oplodi ženu, a moć žene da rodi plod ljubavi.