Naš prvi odnos sa drugim bićem je veza započeta u utrobi majke kada smo fizički bili jedno. Ova simbiotska veza se nastavlja sve dok dete ne postane sposobno za nezavisan život. U određenim periodima odrastanja, simbioza između roditelja i deteta trebalo bi da slabi, jer sazrevanjem dete postaje spremno da preuzima odgovornost za svoj život. Zadatak roditelja je da svoje dete na tom putu ohrabruju, motivišu i uče da prepoznaje, ceni i veruje u svoje sposobnosti i veštine.
Oba roditelja čine da detetu „rastu krila“ autonomne ličnosti. Može se reći da bi konačno razrešenje simbioze između roditelja i deteta trebalo da kruniše čin fizičkog napuštanja porodičnog doma.
Dešava se da osoba stekne nekakve zablude kojima će nesvesno ostati u odnosu kozavisnosti sa jednim ili oba roditelja. Tada govorimo o patološkoj simbiozi. Čak i kada se osoba fizički odvoji od porodice, nerazrešeni simbiotski odnos se oslikava kroz odnos sa partnerom ili drugom bliskom osobom.
Funkcija normalne simbioze jeste sticanje doživljaja sigurnosti deteta roditeljskim odnosom prema njemu. Kada je narušen proces sticanja sigurnosti, simbioza gubi svoju zdravu funkciju i postaje patološka. Patologija simbioze ispoljava se u različitim psihološkim oblicima neadekvatnog odnosa -zavisnosti.
Osobe koje su odrasle bez roditeljskog staranja, ili su fizički i emotivno zanemarene, bez topline i brižnog odnosa, najčešće imaju problem na nivou socijalizacije. Zbog nedostatka brige i pažnje (pohvala) roditelja/staratelja, posebno su osetljive na kritike, jer nisu stekle oslonac u jasnoj predstavi svojih vrednosti. Često postaju zavisni od svog buntovnog ponašanja, jer je to za njih bio jedini način da sebi potvrde svoju vrednost.
Iza takvog ponašanja i izbora stoji nada da će ipak i uz takvo ponašanje biti prihvaćeni. Potreba svakog deteta je da bude bezuslovno voljeno. Ako ne dobije bezuslovnu ljubav, nesvesno će specifičnom logikom, i kasnije uticati na druge i okolnosti kako bi potvrdila svoju vrednost iznuđivanjem bezuslovnog prihvatanja svoje ličnosti. Greška u zaključivanju je što kritiku na ponašanje uvek prihvata na ličnost i tako održava začarani krug doživljaja svoje neadekvatnosti i održava svoju zavisničku ulogu Progonioca u odnosima.
Roditelji, uverenjem da voleti znači brinuti – strepeti za dete, ometaju prirodan proces razrešenja simbioze. Prezaštitničkim odnosom, šalju poruku da je dete nesposobno. „Činim sve za tvoju sreću...“, „Sve za tebe žrtvujem...“, „Sa mnom nikad nećeš biti sam/a“, „Zajedno možemo sve probleme rešiti...“ Suštinska poruka je „Bez mene ti ne može biti dobro“. Osobe koje ne razreše ovaj unutrašnji konflikt (imam dovoljno godina, iskustva da.../ne znam, ipak nisam u stanju...), kada se i odvoje od primarne porodice, biraju partnera koji će preuzeti psihološku ulogu prezaštitničkog roditelja, a sebe posmatraju iz pozicije Žrtve.
Patološka simbioza se razvija i kada roditelji imaju nerealna očekivanja da će im odnos sa detetom nadomestiti emotivnu prazninu. „Samo ti me činiš srećnim/nom...“, „Samo ti možeš da me razumeš na pravi način...“,„Sa tobom moj život ima smisla...“ Ovakvim odnosom detetu se nameće zahtev da preuzme odgovornost za koju razvojno nije sposobno, koja je neprirodna – da bude psihološki roditelj svom roditelju. Kasnije u životu ove osobe biraju odnose u kojima dolazi do izražaja njihova Spasilačka uloga.
Patološka simbioza održava se nesvesnim ponavljanjem psihološke igre koja uvek ima dobit u potvrđivanju pogrešnih uverenja. Dobit je tačnije emotivni doživljaj koji se u ranom detinjstvu ponavljao i doprineo da osoba sebe etiketira nekakvom. Ako su roditelji reagovali, obratili pažnju na dete tek kada bi bilo tužno, ono će naučiti da u emociji tuge ima dobit, Postojim/vredim/voljena sam kada sam tužna (osoba)“. Ovo se događa i onima koji se identifikuju samo kroz buntovno ponašanje. Osoba postaje zavisna od potvrde ljubavi kroz neadekvatan roditeljski odgovor na detinju potrebu da bude bezuslovno voljeno.