Ono što najviše utiče na održivost i trajanje simbiotskog odnosa odrasle osobe, jeste stečen doživljaj i tumačenje važnosti vezivanja ili uspostavljanja emocionalne povezanosti sa drugim važnim osobama u ranom detinjstvu.
Roditelji su prve osobe koje zadovoljavaju našu potrebu za sigurnošću i zaštitom. Beba može biti gladna, ali istovremeno može izražavati potrebu za kontaktom, utehom. Veza sa roditeljima treba da pruža sigurno mesto iz kojeg ispituje i upoznaje svet, tek tada može adekvatno da zadovoljava i veoma važnu potrebu za autonomijom. Takva veza sa roditeljima je mesto sigurnosti, podrške i zaštite.
Kada beba traži kontakt sa važnom osobom (roditelj), posebno kada je uznemirena neophodno je pravovremeno odgovoriti, umiriti je i utešiti. Neophodno je da u situacijama u kojima se oseća uplašeno i nesigurno stekne utisak da opasnosti nema. Tako gradi sliku o roditelju koji ga prihvata, a o sebi kao vrednoj pažnje. To je temelj za razvoj samopouzdane osobe, koja ima poverenja u sebe i svoju okolinu.
Ukoliko u ovom ranom periodu bude narušeno ovakvo, adekvatno održavanje simbiotskog odnosa, osoba razvija iskrivljenu sliku o vezivanju. Kasnije na neadekvatan način ulazi u odnose sa drugima ispoljavajući specifičan odnos zavisnosti od drugih razvijen tokom perioda detinjstva i nakon druge godine života.
Drugim rečima u zrelom dobu nesvesno teži simbiotskom odnosu sa drugima, kao što je već ranije opisano (prethodni tekst). Postaje zavisna od uloge koju je sebi nesvesno pripisala - Večitog Buntovnika jer je tako naučila da se oseća svojom, Spasioca jer jedino tako vrednuje sebe ako je uvek za svakog na usluzi, Žrtve jer samo tako ima dovoljno pažnje. Ostajući u ovim ulogama ulazi se i ostaje u disfunkcionalnim odnosima, jer se odnos održava nesvesno, a često i svesno iz pozicije interesa. Interes Večitog Buntovnika je da ljutnjom (besom) demonstrira svoju važnost i često je odnos sa drugom osobom zasnovan na pobuđivanju straha, anksioznosti. Interes Spasioca je da činjenjem za druge ili umesto drugih, prisvaja zasluge za svoju vrednost. Interes Žrtve je da nikada nije sama. Strah od gubitka kontrole nad svojim životom (čitaj - strah od gubitka uloge) osobu navodi da ostaje u disfunkcionalnom, simbiotskom odnosu.
Osoba je na pragu razrešenja patološke simbioze onda kada osvesti uzrok etiketiranja sebe kroz određenu ulogu, odnosno kada uvidi da od određene emocije kojom održava takvo ponašanje realno nema nikakvu dobit, već potkrepljuje iskrivljenu sliku o sebi i odnosu u kome je.
Simbioza normalna ili patološka traje sve dok osoba ne ostvari autonomiju. Biti autonoman znači da osoba prihvata pravo da samostalno odlučuje i preuzme odgovornost za sopstvene izbore, da je odgovorna za sebe i druge kada jasno postavi granice svoje ličnosti (to volim / to ne volim) bez straha da će biti odbijena, da dozvoli sebi da preispita, promeni svoja uverenja jer je promena uverenja često razvojna nužnost, da dozvoli sebi da greši i preuzme odgovornost za grešku, a da se pri tom ne oseća pogrešnom ili lošom, da dozvoli sebi da se ne pravda za sopstvenu logiku jer nepravdanjem za sopstvenu logiku svesno uvažava i poštuje različitost kao normalnu pojavu. Autonomna osoba je u miru sa sobom (prihvata sebe i druge) i kada je kritikovana i kada je pohvaljivana.
Autonomna osoba kontakt i vezu sa drugima ostvaruje iz pozicije ljubavi i poštovanja, odnosno bezuslovnog prihvatanja ličnosti, a sa dozvolom na kritički odnos prema ponašanju.
Za sticanje autonomije nema vremenskog roka, što znači da se patološka simbioza može prevazići u bilo kom životnom dobu!