Da li se lako pomirite sa stanjem „prošao voz” ili se nostalgično sećate vremena kada ste imali šansu? Ovakva stanja nose pomešane emocije tugu, anksioznost, frustraciju, grižu savesti, beznađe u različitim razmerama. Naravno, važnost doživljene “propuštene prilike” određuje i emocije i njihovu snagu. Međutim, najčešće se većina kasnije suoči da je zbog nekih usvojenih stereotipija, predrasuda ostala zaglavljena u doživljaju “prođe voz”.
Nakon doživljene propušene prilike većina je sklona umanjivanju vrednosti svih drugih svojih životnih uloga. Ako se nisam do određenog sada ostvario/la, neću nikad ili iako se ikada i to desi više neće biti smisla. Takva uverenja su odlično tlo za uzgajanje griže savesti i doživotnog samokažnjavanja (lišavanjem uživanja u životu i doživljaja radosti). Tako zauzeta uloga žrtve braneći se strahom od ponovnog neuspeha, fokus sa svojih realnih kapaciteta prebacuje na vreme, okolnosti, usud...
Oni koji veruju da se Prava ljubav pronalazi do određenog životnog doba ili da je prva ljubav prava, ukoliko ne ispune taj uslov, žive u konfliktu sa uverenjima i onim svojim delom koji sa pravom želi bliskost i vezu. Zdravi deo nas se upusti u novi odnos, ali na znake nesavršenstva u odnosu, počne da likuje zabluda - Vidiš da je nemoguće, prokockao/la si idealnu priliku. „Tinejdžeri su zaljubljeni, zrela osoba nikada ne može (ne sme) da se zaljubi“. Osoba sa ovakvim uverenjem, počeće da brine da kognitivno propada, jer pre će biti da je dementna, a ne da su joj leptirići u stomaku napravili zbrku. Kada se ne uda/oženi „na vreme“, onda se to najčešće upravo obavi sa osobom koja ima sličnu ideju o braku.
Kada se školovanje ne završi „na vreme“ tada osoba minimizira svoje znanje u odnosu na one koji su završili „na vreme“. Jer jednom izgubljen korak sa generacijom je najčešće nenadoknadiv. Takođe „ako u poslu ne ostvarim uspeh do određenog doba, zauvek ću biti neuspešan“. Ono što se tim uverenjima bilduje je hroničan doživljaj neadekvatnosti koji zahvata celokupnu ličnost. To znači da osoba urušava svoje samopouzdanje toliko da može sebe da dovede do izolacije, a tako nesvesno održava svoju neadekvatnost.
Protok vremena je nešto što određuje neke od granica naših mogućnosti. Najčešće u vezi sa našom fizičkom zrelošću i sposobnošću učenja. Čak ni tada nisu prošli svi vozovi! Većina tih vozova su tada tromi ili spori i eto šanse da ih ustvari sustignemo. Tako postavljen odnos prema realnosti dovodi u pitanje odnos između snage odnosno važnosti naših želja i potreba sa jedne, a sa druge strane našeg strpljenja da istrajemo u onome što je naša želja. Strpljenje je vrlina onih koji svesno planiraju korake do cilja i koji zastoje na tom putu ne doživljavalju kao prepreke (makar to bilo i vreme), već kao zadatke.
Zamislite da ste na startu trke 400m sa preponama. Posle 45m nailazite na preponu koju ste zaobišli, sledećih 35 m opet nailazite na preponu, ali sada ste već u dovoljnoj brzini da ne možete da je zaobiđete. Kod treće prepone ste već na ispitu - da li ćete prepone shvatiti kao prepreke smetnje, i nastaviti da ih uspešno rušite, a sebe povređujete, ili ćete možda biti ogorčeni što vas niko nije upozorio u kakvu trku ulazite ili ćete to ipak prihvatiti kao zadatke na putu do cilja? Ako vam cilj nije važan možete odustati od trke. Potrošili ste neko vreme, i naučili bar to da uvek postoje zadaci koji zahtevaju angažovanje na putu do cilja i da je važno grešiti ako očekujemo uspeh u onome što nam je važno! Bez grešaka nema sticanja veštine, a bez uvežbane veštine ciljevi su samo sanjarenje i mašta!