Ideja o papirnom ubrusu za brisanje potiče iz Kine. Pre nego što je u srednjovekovnom carstvu uvedena upotreba papira veličine šezdeset ili devedeset centimetara, korišćene su neke veoma neudobne preteče.
Moglo bi se reći da je prvi moderni toalet papir nastao 1391. godine, jer je tada napravljen namenski za kinesku vladarsku porodicu. Svaki papirić bio je parfemisan i smatra se da je i te kako ličio na ono što danas zovemo papirom. U kasnom petnaestom veku, ovakav papir bio je popularan svud po svetu, ali je predstavljao luksuz. Ostatak ljudi, razume se, snalazio se.
U drugom veku pre Hrista, u Kini se pojavio materijal koji je bio poznat kao papir. Iako postoje nagađanja, ne može se tvrditi da je ovaj materijal korišćen i u toaletu. No, već u šestom veku nove ere, u Kini se upotrebljavalo nešto što je značajno više nalikovalo današnjem toalet papiru.
Po zapisima iz starog Rima, tamo su pokraj javnih toaleta stajale kofe sa slanom vodom, u kojima se nalazio sunđer na palici, namenjen pranju svih klijenata. Kod siromašnijih su postojale i druge opcije, kao što su lišće i mahovina, dok su se imućniji građani unutar svojih domova služili krpicama od vune.
Krajem XIX veka raširila se upotreba novinskog papira, da bi se potom pojavili listići medicinskog toalet papira. Oni su bili natopljeni alojom, kako bi delovali protiv hemoroida. Prve rolne su se na tržištu pojavile 1879, ali je papir još uvek bio prilično grub zbog komadića ivera u sebi. San o mekanom, troslojnom, belom papiru se ostvario tek u XX veku.
Decenijama unazad raste svest o tome koliko je neophodno pronaći i preći na samoodržive izvore energije, hrane, pa i toalet papira. Srećom, već postoji nekoliko različitih opcija, pa svako može da odabere onu koja mu najviše prija, kako za pozadinu, tako i za kućni budžet i prirodnu sredinu. Imajući u vidu da se toalet papir, kao i kuhinjski ubrusi, salvete, maramice i ostali papirni asortiman prave od drveta, neminovno se nameće zaključak o neophodnosti alternativnih izvora sirovine…