Najvatreniji obožavatelji sarme kažu da mogu da je jedu više od deset dana za svaki obrok. Kaže se i da što duže stoji i što se više podgreva postaje sve bolja. Sa ovako vernim “fanovima”, nije ni čudo što je sarma postala nezaobilazan deo svih srpskih svetkovina u zimskom periodu i jelo bez čije degustacije ne bi trebalo da odete iz ove zemlje.
Sarmu, ili bar neku njenu varijantu, na ove prostore su doneli Turci. Sam naziv ovog jela potiče od turske reči “sarmak” što znači “uvijati”. Ipak, dok se u Turskoj ovim nazivom označava i posebna vrsta slatkiša, sarma je u Srbiji ostala isključivo slano jelo. Pravi se najčešće od kiselog kupusa, mlevenog mesa i pirinča. Smesa mesa, pirinča i začina se uvija u listove kupusa koji se uredno slažu u lonac u kome će se posle dugo krčkati.
Iskusne srpske domaćice na tihoj vatri sarmu mogu kuvati satima, a ona tako samo može postati još ukusnija. Specijalitet su i komadi dimljenog mesa ili slanine koji se stavljaju u sarmu, pa na taj način ona bude još slasnija. Pravi gurmani je jedu sa renom ili belim lukom i uz nju obavezno piju vino. Zbog jačine, postala je tradicionalno zimsko jelo u Srbiji, a najomiljenije je kada dođe vreme slava. Tada se služi obično pre glavnog jela, a posle predjela. Iako ne jedete meso, ne znači da ne možete uživati u ovom izuzetnom jelu.
U vreme posta, u Srbiji se pravi i varijanta sarme bez mesa, samo sa pirinčem ili krompirom. Sarmu na ovim prostorima toliko vole da se ovog jela teško odriču u letnjem periodu. Umesto kiselog kupusa, pirinač i meso se uvijaju u listove vinove loze, a dodaje se i luk. I ovaj specijalitet moguće je praviti i bez mesa, za vreme posta.
Slava, venčanje ili dobar nedeljni ručak, ne mogu se zamisliti bez sarme. O pripremi i varijacijama ovog jela ne vredi samo govoriti. Ni činjenica da je ušla u pesme, ni da prema istraživanjima većina Srba sarmu navodi kao svoje omiljeno jelo, nisu dovoljne. Sve ove priče ne mogu vam ni približno opisati ukus i jedinstvenost prave, domaće sarme.